Kritike - Janos Mesaros
SLIKE JANOSA MESAROSA
Na scenu nase naivne umetnosti Janos Nesaros se ukljucuje tokom ranih godina proteglog veka. Mladi i talentovani umetnik je tada clan grupe naivnih umetnika Selo koju je u Novom Beceju oformio Dragisa Bunjevacki. Uz Bunjevackog, svakako jednog od najzanimljivijih naivnih umetnika u nas, radili su Milica i Milivoj Miric, Svetozar Kiselicki, Tivadar Kosut i Janos Mesaros.
Ova odrednica je veoma bitna za razumevanje ranih radova Janosa Mesarosa. Jer, mladi umetnikne potpada pod koncepcijska obelezija tada modernih “skola” ili “krugova” naïve a, kako to ispravno zakljucuje Koviljka Smiljkovic, “Bunjevacki je na mladog slikara vise uticao svojim stavom i odnosom prema zivotu i umetnosti nego u formiranjunjegovog likovnog identiteta”. U Mesarosevim ranim radovima vidljivo je interesovanje da se motivom prepoznaju i zabeleze scene svakodnevnog seoskog zivota. Istovremeno, mladi slikar nastoji da uravnotezi odnos sadrzaja i forme, da iznadje adekvatan nacin pikturalne realizacije, da dopre do vlastitog karakteristicnog likovnog iskaza.
Tokom poznih sedamdesetih i pocetkom osamdesetih godina u Mesaresovom opusu se javljaju specificni motivi vojcodjanskih pejzaza u kojima se svojevrsni “isecci” ravnice, poput letecih cilima uzdizu u nebo. Ti fragmenti plodnog, travnatog, cvetnog tla, u slici dobijaju izgled svojevrsnog simbola “ciste”, izdvojene i sacuvane izvorne lepote prirode. Na jedan poetican nacin slikar stvarao apoteozu vojvodjanskoj ravnici. U njegovim slikama se javlja jedna zasebna, suptilna i sasvim pitka doza slikarskog nadrealizmakoja ce tim ostvarenjima dati osobenu privlacnost. Treba istaci i osobenu jasnocu Mesarosevih pejzaznih prizora. Jasnoca naslikanih prizora je proistekla iz preciznog interpretiranja vlastite likovne misli ali i iz sugestivnog utiska da tim motivima “struji vazdug”. Istovremeno, jasnim, zvonkim i cistim koloritom umetnik ostvaruje karakteristicnu i jedinstvenu pikturalnu atmosferu svojih slika. Nastale krajem nesrednog dvadesetog i pocetkom neizvesnog dvadesetprvog veka, ovakve Mesaroseve slike, medjutim, imaju i drugaciji prizvuk. U njima je moguce prepoznati cak angazovani stav i znacenje jer objavljuju umetnikovu svest o ekoloskoj ugrozenosti, o potrebi zastite zivotne sredinekao jedne od primarnih civilicacijskih problematika. Istovremeno, uz to izdvajanje fragmenata pejzaza, ti prikazi razdvajanja, rastakanja i raspadanja tla imaju i drugacije metaforicke potencijale. Nije li takvim slikama ovaj umetnik anticipirao neke od sudbinskih dogadjanja rascepa jedne drzave, nije li tim naizgled idilicnim vidjenjima naslutio sudbinska razdvajanja, udaljavanja, razgranicenja? Svakako se povodom ovih slika treba prisetiti i zavrsnih prizora Kusturicinog “Andergraund-a” pa shvatiti koliko je anticipacijskih podudarnosti u shvatanju odredjenih dogadjanja u ostvarenjima dva umetnika…
U slikarstvu Janosa Mesarosa permanetno egzistira i simbolicka tema konja. Naravno, i ta tema je sudbinski vezana za vojvodjansko podneblje, za ravnicu, za selo. Povezanost coveka i konja, u ovim panonskih prostorima, egzistencijalno je znacajna: s konjima se dolazilo na rad, u rat, na veselje, na spolednji put…U tom smislu Mesaros “uklapa” konja u svoje pejzaze, za njih vezuje kola poput Nojeve barke, vazdize ih u nebo, njima nadkriljuje usamljene salasarske kucerke ili karakteristicno zelenilo okucnica…Kako se radi u simbolu, Mesaros prikaz konja stilizuje i dovodi do karakteristicnosti pikturalnog znaka, cak “zastitnog znaka” vlastitog slikarstva. U aktuelnom trenutku Mesaros je taj simbol pretvorio u izvor bezazlene prijatnosti i privlacnosti, u dokaze nekakvog vlastitog crtackog i slikarskog virtuoziteta, cesto ga dovodece do lapidarnog jezika karikature. Kao da slikar Janos Mesaros nastoji da konzumente svoje umetnosti oslobodi bremena sudbinskih tema i upozorenja, da ih udalji od manifestacija jedne trajajuce i transformisuce krize, kao da nastoji da im ponudi svojevrsne arkadiske prizore kojima je, moda moguce prenebregnuti i savladati svu tu egzistencijalnu pretznju kojom nas tako nestedimice obasipa nasa stvarnost i nase svakodnevlje…Ili je u takvom nastojanju zadrzano samo naivno verovanje jednog istinski dobronamernog slikarskog zanesenjaka i stvaraoca.
Sava Stepanov
Sve sto je naslikao Janos Mesaros u neprestanoj je korispodenciji sa prizorima vidjenim okom deteta u ranom detinjstvu. Carobni predeli detinjstva, vilinski konji iz atara nezaborava, tepisi oranica i hlorofilni priziv krosanja u kojima se sakrivao decak bozanskog dara, uzneti u nebeski predeo, da bi se sacuvali u vecnosti, na slikama ranog i poznog Mesarosa postali su unikatni dokument o ovim predelima kojima se raduje dusa ravnicara. Slikar vatre i slikar tisine, spokoja i ne spokoja, slikar poeta, nas Janos Mesaros godinama tka svoju jedinstvenu slikarsku tkanicu po kojoj ce se, nekada, prepoznavati vreme u kojem smo trajali.
Vladan Desnica je detinjstvo opisao kao “pregrst besmrtnosti” a Miroslav Krleza je jednom zapisao: “A to sto smo vidjeli gledajuci jos na pocetku nasim vlastitim dicijim pogledom, to je sve!” A Antic mi je govorio da se na izlasku iz detinjstva otvaraju vrata koja nas odvode iz zivota.
Raskosni kolorit Mesarosevih slika, odslikana masta, promisljanje netrajnosti lepote, samosvojan tematski svet, prepoznatljivost svakako, elementi su ovog slikarstva koji slikara izdvajaju od drugih. Lako ga je prepoznati, lago ga je razumeti, lako ga je zavoleti.
Pero Zubac
Naviknuti smo da slike Janosa Mesarosa u eksploziji zaustavljenog trenutka, u uslikanom beskraju, spajaju boje i osecanja. Ako ima slika koje mogu i umeju da nas odbrane van nas i u nama, onda su to ove slike natoljene zivotnom snagom i pobedom. I opomenom. Na toj vrsti strasnog nadahnuca sazidana je celokupnost i posebnost Mesarosevog umetnickog jezika. Po tome su ga poznali i priznali u svetu, imenujuci ga najizrazitijim predstvanikom nadrealizma u likovnoj naivi. Bajkovito snovidjenje uhvaceno u pokretu izmedju neba i zemlje, gde lebde razigrani konji, krilati i vatreni, opcinjavaju svojom lepotom i neponovljivoscu. Zaposeli su slike Mesarosa i tu su uskovitlani vec tri ipo decenije, ne samo kao inspiracija i motiv vec kao simbol, kao vrisak i prasak. Lako se pamte i tesko zaboravljaju njegovi vranci i belci plamenih griva i vilinskih ociju. Uvek iznova golicaju osecanja, kao sto to u dnu nase duse cini i dosanjani zapamceni san, koji nas brani od svakog zla, svake slutnje, san koji spasava i obasjava javu.
I nova, sada prvi put vidjena dela ovog slikara strasti sna radosti, cini se da nemaju ram, da se ne zavrsavaju tamo gde prestaje platno i boja. Postaju deo neomedjenog univerzuma kroz prasak energija na slici. Ovde je susret nebeskih i zemaljskih, sanjanih i dozivljenih, zeljenih i ostvarenih, velkikih i mlih – tacnije ovo je prica svakog od nas o ravnotezi u svemiru, u trajanju u zivljenju…Sada u triptisima tema, iako svedena i maksimalno prociscena do jezika simbola, dobija raspevanost, vrisak, krik. Kapija vezuje ovaj i onaj svet, svetlo i tamu, san i javu, ili je samo prolaz iz ovog naseg obicnog u ono uzviseno stanje, koje samo prava umetnost moze da podari.
Emina Ciric, istoricar umetnosti
Vec pri samom pomenu imena Janosa Mesarosa u nasoj svesti pocinje neprekidna parada bajkovitih konja, plavecih banatskih ostrva nastanjenim prepoznatljivim “lalama” i raskosnim “ludajam” i kao biserima ravnice izniklim salasima pod ogromnim zvezdanim nebog i jos, jos mnogo toga.
Nemirni, dinamicni, srdacni i dobronamerni Janos Mesaros, veliki putnik i dobrodosli namernik, uvek je rado vidjen u mnogim drustvima, a posebno u slikarskim kolonijama, u kojima je uz kotlic za koji je pravi majstor umeo i ume da sarmerski okupi i animira. Drustvo pricama o svemu, o poslu, o ljubavi, putovanjima, sportu, a i da pogosti drugare ne samo poslovicnim Janosevim paprikasom, vec i nekom ljutom papricicom i nezaobilaznom dobrom kapljicom.
Zaljubljen u svet koji stvara, zaljubljen u ljude i sebe, posle povrednom prekinute sportske karijere, otisnuo se u svet boja i linija, otkrio tajnoviti zavicajnu lepotu, umeo da cuje nisku belih cilasa i vidi njihovu vecito lepu igru, - Janos je sve to umeo da prevede svojim jezikom u raskosnu lepotu koju mozete prihvatiti ili ne, viskoko ceniti ili ne, ali je ne mozete osporiti. Ne zna se koliko je Janos naslikao ulja i pastela, koliko crteza nacrtao, ali gde god da ih vidite bez dileme ih prepoznajete.
Janos Mesaros je Janos Mesaros!
Zdravko Mandic, slikar
Kritike - Janos Mesaros
SLIKE JANOSA MESAROSA
Na scenu nase naivne umetnosti Janos Nesaros se ukljucuje tokom ranih godina proteglog veka. Mladi i talentovani umetnik je tada clan grupe naivnih umetnika Selo koju je u Novom Beceju oformio Dragisa Bunjevacki. Uz Bunjevackog, svakako jednog od najzanimljivijih naivnih umetnika u nas, radili su Milica i Milivoj Miric, Svetozar Kiselicki, Tivadar Kosut i Janos Mesaros.
Ova odrednica je veoma bitna za razumevanje ranih radova Janosa Mesarosa. Jer, mladi umetnikne potpada pod koncepcijska obelezija tada modernih “skola” ili “krugova” naïve a, kako to ispravno zakljucuje Koviljka Smiljkovic, “Bunjevacki je na mladog slikara vise uticao svojim stavom i odnosom prema zivotu i umetnosti nego u formiranjunjegovog likovnog identiteta”. U Mesarosevim ranim radovima vidljivo je interesovanje da se motivom prepoznaju i zabeleze scene svakodnevnog seoskog zivota. Istovremeno, mladi slikar nastoji da uravnotezi odnos sadrzaja i forme, da iznadje adekvatan nacin pikturalne realizacije, da dopre do vlastitog karakteristicnog likovnog iskaza.
Tokom poznih sedamdesetih i pocetkom osamdesetih godina u Mesaresovom opusu se javljaju specificni motivi vojcodjanskih pejzaza u kojima se svojevrsni “isecci” ravnice, poput letecih cilima uzdizu u nebo. Ti fragmenti plodnog, travnatog, cvetnog tla, u slici dobijaju izgled svojevrsnog simbola “ciste”, izdvojene i sacuvane izvorne lepote prirode. Na jedan poetican nacin slikar stvarao apoteozu vojvodjanskoj ravnici. U njegovim slikama se javlja jedna zasebna, suptilna i sasvim pitka doza slikarskog nadrealizmakoja ce tim ostvarenjima dati osobenu privlacnost. Treba istaci i osobenu jasnocu Mesarosevih pejzaznih prizora. Jasnoca naslikanih prizora je proistekla iz preciznog interpretiranja vlastite likovne misli ali i iz sugestivnog utiska da tim motivima “struji vazdug”. Istovremeno, jasnim, zvonkim i cistim koloritom umetnik ostvaruje karakteristicnu i jedinstvenu pikturalnu atmosferu svojih slika. Nastale krajem nesrednog dvadesetog i pocetkom neizvesnog dvadesetprvog veka, ovakve Mesaroseve slike, medjutim, imaju i drugaciji prizvuk. U njima je moguce prepoznati cak angazovani stav i znacenje jer objavljuju umetnikovu svest o ekoloskoj ugrozenosti, o potrebi zastite zivotne sredinekao jedne od primarnih civilicacijskih problematika. Istovremeno, uz to izdvajanje fragmenata pejzaza, ti prikazi razdvajanja, rastakanja i raspadanja tla imaju i drugacije metaforicke potencijale. Nije li takvim slikama ovaj umetnik anticipirao neke od sudbinskih dogadjanja rascepa jedne drzave, nije li tim naizgled idilicnim vidjenjima naslutio sudbinska razdvajanja, udaljavanja, razgranicenja? Svakako se povodom ovih slika treba prisetiti i zavrsnih prizora Kusturicinog “Andergraund-a” pa shvatiti koliko je anticipacijskih podudarnosti u shvatanju odredjenih dogadjanja u ostvarenjima dva umetnika…
U slikarstvu Janosa Mesarosa permanetno egzistira i simbolicka tema konja. Naravno, i ta tema je sudbinski vezana za vojvodjansko podneblje, za ravnicu, za selo. Povezanost coveka i konja, u ovim panonskih prostorima, egzistencijalno je znacajna: s konjima se dolazilo na rad, u rat, na veselje, na spolednji put…U tom smislu Mesaros “uklapa” konja u svoje pejzaze, za njih vezuje kola poput Nojeve barke, vazdize ih u nebo, njima nadkriljuje usamljene salasarske kucerke ili karakteristicno zelenilo okucnica…Kako se radi u simbolu, Mesaros prikaz konja stilizuje i dovodi do karakteristicnosti pikturalnog znaka, cak “zastitnog znaka” vlastitog slikarstva. U aktuelnom trenutku Mesaros je taj simbol pretvorio u izvor bezazlene prijatnosti i privlacnosti, u dokaze nekakvog vlastitog crtackog i slikarskog virtuoziteta, cesto ga dovodece do lapidarnog jezika karikature. Kao da slikar Janos Mesaros nastoji da konzumente svoje umetnosti oslobodi bremena sudbinskih tema i upozorenja, da ih udalji od manifestacija jedne trajajuce i transformisuce krize, kao da nastoji da im ponudi svojevrsne arkadiske prizore kojima je, moda moguce prenebregnuti i savladati svu tu egzistencijalnu pretznju kojom nas tako nestedimice obasipa nasa stvarnost i nase svakodnevlje…Ili je u takvom nastojanju zadrzano samo naivno verovanje jednog istinski dobronamernog slikarskog zanesenjaka i stvaraoca.
Sava Stepanov
Sve sto je naslikao Janos Mesaros u neprestanoj je korispodenciji sa prizorima vidjenim okom deteta u ranom detinjstvu. Carobni predeli detinjstva, vilinski konji iz atara nezaborava, tepisi oranica i hlorofilni priziv krosanja u kojima se sakrivao decak bozanskog dara, uzneti u nebeski predeo, da bi se sacuvali u vecnosti, na slikama ranog i poznog Mesarosa postali su unikatni dokument o ovim predelima kojima se raduje dusa ravnicara. Slikar vatre i slikar tisine, spokoja i ne spokoja, slikar poeta, nas Janos Mesaros godinama tka svoju jedinstvenu slikarsku tkanicu po kojoj ce se, nekada, prepoznavati vreme u kojem smo trajali.
Vladan Desnica je detinjstvo opisao kao “pregrst besmrtnosti” a Miroslav Krleza je jednom zapisao: “A to sto smo vidjeli gledajuci jos na pocetku nasim vlastitim dicijim pogledom, to je sve!” A Antic mi je govorio da se na izlasku iz detinjstva otvaraju vrata koja nas odvode iz zivota.
Raskosni kolorit Mesarosevih slika, odslikana masta, promisljanje netrajnosti lepote, samosvojan tematski svet, prepoznatljivost svakako, elementi su ovog slikarstva koji slikara izdvajaju od drugih. Lako ga je prepoznati, lago ga je razumeti, lako ga je zavoleti.
Pero Zubac
Naviknuti smo da slike Janosa Mesarosa u eksploziji zaustavljenog trenutka, u uslikanom beskraju, spajaju boje i osecanja. Ako ima slika koje mogu i umeju da nas odbrane van nas i u nama, onda su to ove slike natoljene zivotnom snagom i pobedom. I opomenom. Na toj vrsti strasnog nadahnuca sazidana je celokupnost i posebnost Mesarosevog umetnickog jezika. Po tome su ga poznali i priznali u svetu, imenujuci ga najizrazitijim predstvanikom nadrealizma u likovnoj naivi. Bajkovito snovidjenje uhvaceno u pokretu izmedju neba i zemlje, gde lebde razigrani konji, krilati i vatreni, opcinjavaju svojom lepotom i neponovljivoscu. Zaposeli su slike Mesarosa i tu su uskovitlani vec tri ipo decenije, ne samo kao inspiracija i motiv vec kao simbol, kao vrisak i prasak. Lako se pamte i tesko zaboravljaju njegovi vranci i belci plamenih griva i vilinskih ociju. Uvek iznova golicaju osecanja, kao sto to u dnu nase duse cini i dosanjani zapamceni san, koji nas brani od svakog zla, svake slutnje, san koji spasava i obasjava javu.
I nova, sada prvi put vidjena dela ovog slikara strasti sna radosti, cini se da nemaju ram, da se ne zavrsavaju tamo gde prestaje platno i boja. Postaju deo neomedjenog univerzuma kroz prasak energija na slici. Ovde je susret nebeskih i zemaljskih, sanjanih i dozivljenih, zeljenih i ostvarenih, velkikih i mlih – tacnije ovo je prica svakog od nas o ravnotezi u svemiru, u trajanju u zivljenju…Sada u triptisima tema, iako svedena i maksimalno prociscena do jezika simbola, dobija raspevanost, vrisak, krik. Kapija vezuje ovaj i onaj svet, svetlo i tamu, san i javu, ili je samo prolaz iz ovog naseg obicnog u ono uzviseno stanje, koje samo prava umetnost moze da podari.
Emina Ciric, istoricar umetnosti
Vec pri samom pomenu imena Janosa Mesarosa u nasoj svesti pocinje neprekidna parada bajkovitih konja, plavecih banatskih ostrva nastanjenim prepoznatljivim “lalama” i raskosnim “ludajam” i kao biserima ravnice izniklim salasima pod ogromnim zvezdanim nebog i jos, jos mnogo toga.
Nemirni, dinamicni, srdacni i dobronamerni Janos Mesaros, veliki putnik i dobrodosli namernik, uvek je rado vidjen u mnogim drustvima, a posebno u slikarskim kolonijama, u kojima je uz kotlic za koji je pravi majstor umeo i ume da sarmerski okupi i animira. Drustvo pricama o svemu, o poslu, o ljubavi, putovanjima, sportu, a i da pogosti drugare ne samo poslovicnim Janosevim paprikasom, vec i nekom ljutom papricicom i nezaobilaznom dobrom kapljicom.
Zaljubljen u svet koji stvara, zaljubljen u ljude i sebe, posle povrednom prekinute sportske karijere, otisnuo se u svet boja i linija, otkrio tajnoviti zavicajnu lepotu, umeo da cuje nisku belih cilasa i vidi njihovu vecito lepu igru, - Janos je sve to umeo da prevede svojim jezikom u raskosnu lepotu koju mozete prihvatiti ili ne, viskoko ceniti ili ne, ali je ne mozete osporiti. Ne zna se koliko je Janos naslikao ulja i pastela, koliko crteza nacrtao, ali gde god da ih vidite bez dileme ih prepoznajete.
Janos Mesaros je Janos Mesaros!
Zdravko Mandic, slikar